AKCIJA #100
Dragi moji, ovaj idući zapis je o našoj i vašoj 100-toj akciji Fenjer Fund-a. Ova akcija je odabrana kao simbol toliko toga, za ozbiljno receno neznam ni gdje poćeti, niti šta smijem reći a šta ne... pa čitajte među redovima.
Izabrali smo ovaj slučaj kao 100-ti, ne zato što je bio težak, nego što mu haman bi nafaka da bude 100-ti, značajniji i sa tim namjerno i veći sprem ostalih.
Naime o Jasmini Šabić, iz Kiseljaka bih se trebao pozabaviti koje kakav ozbiljan Autor-pisac, jer njena životna priča puna je karaktera, ponosa, isprva uspiješna - radilo se, vesela, a zatim sa porodičnim slučajevima invalidnosti otežana, a zadnjih 10+ godina faktički (u kolicima) nepodnosiva i od sviju zaboravljena.
Za ovaj slucaj vrijedno je napomenuti da smo razmijenili 40 poruka, za 800 (!!!) linija teksta, i slika... te ukratko postali dio njenog zivota zadnjih 5 sedmica. Duplo toliko sa majstorima!
Ova njena molba 25. tog Sep. govori o 30% slucaja; - Invalid na kolicima 11 godina, zivim sa starom majkom 80g - Kupatilo je malo uska vrata, tako da sa kolicima ne mogu uci - Mjesto da ja sluzim majku, ožalošćena majka izgubila sina i muža u 2 mjeseca... ona sluzi mene - Sa ubotrebom licne higijene, kupam se na postrlji
Ovo zadnje namjerno pišem, jer želim ukazati na izgubljeno dostojanstvo jedne osobe, radi uslova u kojim je prisiljena da živi, u svojoj kuči tako reči zarobljenik, u kući koja je zapuštena, kuća koja popravke nije vidjela 10+ godina, kuće za koju je izgubljena njega radi mobilnosti, kuča koja se od zarasle trave jedva vidjela, bašta koja je postao zološki vrt. A pored svega toga "fizičkog i materijalnog" zaboravljeni od svojih najmilijih bliže i dalje.
Pa se sa ovakvim slučajevima pitamo, da li je ovo stvarno slika, koju mi kao zajednica treba da gledamo, da neko među nama ovako živi, ako se ovo može zvati življenje.
Gdje da počnem? Sa "stepenicama" za kolica? Sa te dvije istruhle daske sa kojim ona kao invalid sa kolicima treba da silazi svaki dan? (slike u prilogu). Daske sa kojih je dva puta spala i slomila koju kost.
Ili sa vratima u kupatilo u koje nemože ući? Kupatilo koje nije vode vidjelo 10 godina. Kabina u raspadu. Ćesme zahrđale i pukle od korozije...
Ili sa prokisnjavajucim krovom u svakoj sobi... Krovu ili olucima koji lahko mogu biti eksibit za mahovinu. Trugli nosaći. Zima stiže ogrijeva nemaju... Kolicima sa rupama u gumama...
Krećenje prokisnutog plafona... Taksi do prodavnice koji plaća 60KM...
Da je ovaj Fund imao 20,000KM ovo ne bih bilo dovoljno da se ovim napaćenim majkama ispravi ovaj slučaj. Pa sam sa mogućnostima ovog našeg i dalje malog fund-a odlucio ostati u svome kapacitetu... Ali zajednica joj duguje više.
Odlucili smo se pogledati krov, uraditi stepenice, prosiriti vrata u kupatilu, i urediti bastu.
Nakon koordinacije posjete našeg majstora, i pocetka radova pojavila se druga organizacija (tj. majstori) koja je pocela izlijevati stepenice tj. graditi betonsku rampu.
Tokom posjete majstora našli smo to stanje u kupatilu, koje je tesko opisati... te se odlucili da popravimo obadvije cesme, promijenimo kabinu i prosirimo vrata kao planirano. Bastu je radio radnik #2, puna 2 dana. Radnik/servis #3 je pozvan da se osposobi/opere zapuštena kuhinja. Analiza krova je ispala tragična radi potrebe da se cijeli krov zamijeni, ali financije nismo imali, te smo zamijenili 200 crijepova i istruhlih nosača.
Nevezano za naše radove, ali vezano za neiscrpljiv rad radnika... je poziv u 3 ujutro da voda curi u kuhinji... sto se kasnije ispostavilo sa pozivom 4-tog majstora da je samo izlaz vode u kuhinji bio manja popravka.
Tako da pored svega teška srca mogu reći da smo uradili maksimalno sa novcem sa kojim smo raspolagali. Za ovu akciju potrošili ili utrošili smo 2583KM.
Materijalne stvari se mogu kupiti, ali dostojanstvo nema cijene.
Sve se hairli završilo... ponavljam opet... bez VAS članova ovo ne bi bilo moguće.
Ako bog da, da do akcije #200 budemo imali 600 članova.
BAŠTA
KROV
KUPATILO
DRVA
RAMPA - OVO NIJE BIO NAŠ RAD!!! (samo smo daske i konstrukciju počistili)
Comments